Živjela sam u Arkadiji, Ingeborg Bahman

Ingeborg Bachmann Živjela sam u Arkadiji


Die Welt ist fort, ich muss dich tragen.
Celan



....ali jednoga dana vrijeme mi je isteklo i ja se rastadoh. Bila je kasna jesen. Sa žbunja su padale zrele bobice, a ovce su se spuštale s brežuljaka prozeble i gladne, jer vjetar je preko noći otpuhao travu s pašnjaka i nabacio je na stjenovitu obalu. Na srebrnim tračnicama - dvjema posljednjim sunčanim zrakama - vlak me je ponio. Noću sam stigla na granicu. Carinici su mi zaplijenili prtljagu, i kad sam htjela razmijeniti novac, stavili su mi na znanje da ovdje vrijedi druga valuta. Na žalost, između moje domovine i drugih zemalja nije bio sklopljen sporazum koji bi određivao kurs. Tako je i moj novac bio bezvrijedan.

Ali nisam se obeshrabrila. Već sam u prvom gradu upoznala mnoge susretljive ljude; pomagali su mi gdje su mogli i uskoro sam našla posao u tvornici. Kasnije sam otišla u poduzeće za izgradnju putova. Bilo je proljeće i prvi put koji sam ugledala nosio je najteža vozila, bio je to čudesan, velik, divan put, njime se moglo stići do mora. Ali more je bilo daleko a prije njega su dolazile mnoge postaje, mali i vrlo veliki gradovi; i jedan velegrad je bio među njima. Neki su kroničari toga grada pretpostavljali da se grad uzdiže na razvalinama staroga Babilona, ali meni se njegova povijest činila blijedom i ništavnom naspram njegove sadašnjosti.

Taj me grad nije više ostavljao na miru, jer sve što sam činila - bilo da sam špekulirala na burzi, konstruirala strojeve ili pokušavala povećati doprinos s plantaža - bilo je tako vidno popraćeno uspjehom da je prevladavalo sva moja očekivanja. Kada mi je ime bilo prvi puta spomenuto u novinama, bila sam sretnija nego ikada u svom životu i - odlučila sam ostati. Sada sam u svako doba mogla ići na more, ali i od toga nikad ništa nije bilo, jer sam morala ispunjati sve nova i nova obećanja, i rješavati sve nove i nove preuzete zadaće da bih se uvijek iznovice dokazala, budući da su me, eto, bili priznali.

Pokadšto bih navečer vrlo umorno krenula automobilom do puta koji vodi na more, izvlačila iz svakog umora i klonulosti sliku toga nepoznatog mora i opuštala se u polusnu pred daljinom i beskrajnim nebom koje je zatvaralo obzorje s morem. Čim bi nestalo oduzetosti, vraćala sam se otrežnjena, govoreći sebi da tim putem mogu vazda poći i da mi on u danom času ništa ne bi donio, ništa što već nisam imala.

Godine dolaze i prolaze, ljudi dohode i othode, a vrijeme i ljudi su mi naklonjeni i imam svoje mjesto pod suncem.

Od prije nekoliko dana čujem zvuk frule u trenucima kad nemam vremena da mu poklonim pozornost, čujem melodiju raskidanu vjetrom, zov stišan velikom daljinom, i čini mi se da dolazi s jesenjih brežuljaka što se graniče s plavetnilom jutarnjega neba. Ili je to zvuk zvona kojima bijela janjad dodiruje žbunje kad krene putem u dolinu? Ili potječe od zujanja srebrnih zraka tračnica što vode kolibama pokraj potoka i odatle utječu pravo u sunce, što kao neka velika tonuća postaja sve vlakove u nebo nosi?

Ovdje mi katkada postavljaju pitanje tajne uspjeha, i mogla bih vam reći da bih stigla na more i pisala svoje ime na svim putovima i u svim vodama svijeta, kad bi mi ostala nada da ću se na kraju svih dana moći vratiti kući i da će začuđeni pastiri, brežuljci i potoci moje domovine shvatiti i udostojiti pozornosti bogatstvo koje sam stekla. Ali valuta ovdje i tamo još je uvijek druga, i kad bih se vratila, ne bih došla malo starija i umornija, i možda ne bih više imala hrabrosti biti skromnija.

No, evo, opet dopire do mene melodija pojačana vjetrom, neprečujan zov iz strahovite blizine, i čini mi se da mi dolazi iz srca koje udara nada mnom kao da mi jesenji brežuljci naliježu na prsište i kao da se besprijekorno nebo uvlači u mene da bi me ubilo. Ili je to možda zvuk zvona koje nosim kad mi čežnja dodiruje grmlje da bih ubrala crvene, zrele plodove zadnje godine? Ili ti zvuci potječu od zujanja tračnica što se iskre u večernjem sjaju i nose me do kolibe na potoku, a otuda pravo na sunčevu rastočenu loptu, koja kao golema tonuća postaja vraća sve putnike kući u nebo.
(1952)

Ingeborg Bachmann, „Auch Ich habe in Arkadien gelebt“, Sämtliche Erzählungen, München 2003.